,, čuvaj onog koji te vidio kad si bio nevidljiv,,. NVO,, mama i ja,,. Postajemo vidljiviji, imamo nekog ko nas vidi, nismo sami. Udružimo se, podržimo da nas čuju, vide oni koji bi trebali, slijepi kod očiju, gluvi kod ušiju,… Ako ne posjetimo da nas ima, da smo glasniji, niko nas neće ni primijetiti. Doduše iz mog ugla ne libim se obratiti svima, obraćala se bezbroj puta, svoju priču ispričala ne lako ali hrabro, ponosno da sam samohrana mama, kucala na mnoga vrata ne radi sažaljenja, već što smatram da zavredjujem pažnju, da vrijedim i cijenim sebe isto ne libeći se raditi poslove koji su možda ispod očekivanja da ću raditi da obezbijedim egzistenciju nijedan posao nije manje vrijedan, svaki koji se radi pošteno je znak poštovanja. Više boli nepravda i nesvaćanje od strane onih koji treba da bar razumiju kroz šta čovjek prolazi, zaradiš 5,10,20 e na dan, to je tvoja zasluga srećan si jer si uspio, pošteno i sam, a tek kako ljudi na nas gledaju nuždeni smo pa kao da smo robovi, kao da nemamo pravo na svoj život, treba i nama valjda oduške malo, socijalizacije, prihvaćanja, a ovako… Ne žalim se, ne žalim sebe, idem ponosno, jaka spolja, sa osmjehom, ma ovoj ne fali ništa,… Fali i te kako. Shvaćanje, prihvaćanje, podrška…u malim sredinama tek se dobro vidi sve, ko prosperira, nisam zavidna, svima želim samo dobro, ali pitam se često jel sve u redu samnom, pozadina postoji, to stoji zasigurno, ali mislim da naša kategorija ne smije biti predmet diskriminacije ni po jednoj osnovi. Ja ću i dalje biti Ja, nastaviti svojim putem, želim i vama da idete lakšim putem dosta smo prošli trnja vrijeme je da idemo stazama ruža. Iako hrabrim druge, hrabrim donekle i sebe, mada sam uvijek pa i sada više brinula o drugima nego o sebi, karakter se teško mijenja, ne žalim sebe dati tamo gdje treba da me ima. Ovih dana, mada imam ja tih faza padanja ustajanja, al naidje eto kao i sada, dani kad bih ćutala, plakala, vrištala, išla brzim koracima lutajući kao bez cilja sa flašom vode u ruci izbaciti bijes iz sebe, opet stegne se grlo, duša bi da plače, suza nema, osjećaj samoće, odbačenosti, neshvaćenosti, pa i od onih koji znaju dobro mene, ma pusti sve će proći, prošlo, ma biće, ne nerviraj se, lako je reči, čovjek najbolje poznaje sebe, zato najbolje može i sebi pomoći, tako padnem, posustanem, ni do čega mi, idem kao robot, funkcionišem tako, ali opet… Biću opet nova Ja. Budi i ti!