Biti dobra mama, znači biti srećna mama. Dobrim mamama treba pomoć. Nije sramota je potražiti, to ne umanjuje našu veličinu. Depresivna, aksiozna, umorna, bijesna nekada na čitav svijet, ali na prvom mjestu želja biti dobra srećna mama da bi moje dijete bilo srećno i jako, jer samo ako mene vidi srećnu jaku može i on biti takav, neprospavane noći, isplakane u samoći dok u drugom dijelu on spava srećan jer ne zna da mama ne spava, da mama plače, nekad zbog onog što je iza, nekad što će biti sjutra, a jutro promijeni sve, mama ustaje bez alarma, sa pjesmom koja njemu često para uši, ne slušamo istu muziku, sa osmjehom da njemu krene dan. Nije sramota potražiti pomoć kad pucaš po svim šavovima, pomoć stručnu, ne nije sramota, to je hrabrost, a danas iako i dalje vlada stigma kod većine da odlazak kod onih kojima je to profesija i to za respect, da okolina često to kvalifikuje na svoj način, iskreno ja za to najmanje marim. Sebi sam važna, vrednujem sebe sada više, želim da se mijenjam, da ojačam, steknem više samopouzdanja. Za rad sebe, za rad svog djeteta. Dobra si mama, samo si imala i imaš teške dane. Zato iskreno dijelim svoje iskustvo, stvari se same ne mijenjaju. Dovoljno sagledati šta nam ne prija, šta nas sputava, bez krivice raditi ono što želimo, što nas ispunjava, ne povlačeći se, već naprotiv. Dugo sam trpjela,, preosjetljiva si, nezahvalna, teške naravi,,. Jesam osjetljiva, nisam umjela postaviti granicu, možda i jesam, ali nisam mogla jer trudiš se za rad mira, a izgubiš svoj. Bila odbačena, neshvaćena, suočena sa bezbroj nepravdi, krivila sebe najviše opet, emocije treba da nas dižu, a ne da nas sputavaju. Sada je vrijeme došlo da vratim svoj glas, vrijednost, prostor. Nisam mogla možda ni ti da se izraziš ili nisi smio kao ja, sada je vrijeme da hrabro se osnažimo i iskažemo. Njeguj hobi, skriveni talenat, razvijaj što ti prija. Evo ja na papiru često stavljam pa i nekad gomilu problema, trauma, nekad ih i bacim, ali psiha pamti najbolje, psihička bol je najveća, najteža, najduže traje. Depresija, aksioznost, bezvoljnost, neizvjesnost, napetost, strah za sjutra, sve je ovo cjelina dogadjaja kad si jak spolja, a unutra pucaš. Zato pišem zbog drugih takodje, malim koracima ići naprijed vi i ja činimo velike promjene. Ne može se maraton odjednom istrčati, pola km nekad dovoljno, tako i riječ po riječ, slovo po slovo iz srca pisano sa željom da oni koji ovo čitaju malim korakom krenu dosljedno u gradnju sebe, Pišem da ojačam druge, dok pišem osjećam se ispunjenijom, korisnijom. Razumijem svačiju priču, svaka je za sebe posebna, moja takodje nije ni malo prijatna za uši, nekada pokleknem, na ivici ludula, bez izlaza, ali opet trgnem sebe i kažem, preživjela si gore, da mi neko rekao hoćeš rekla bih ne ne mogu, ali čovjek preživi i nemoguće. U inat javi se za rad onih koji i ne mare šta mi je bože jer se ne žalim, kukav, idem uspravno, dostojanstveno, sa osmjehom, ovoj ne fali ništa, idem naprijed za rad svog djeteta, sebe i par njih koji zaslužuju moju pažnju moje vrijeme i moj prostor. Zato hrabro naprijed! Svima svako dobro od