Kucala dugo na mnoga vrata, otvorena zatvorena. Vjerovala u strpljenje, nosila teret tišine, tuge, očekivanja, nerszumijevanja. Nisam možda ni umjela pokazati da mi teško, nisu me ni pitali, jer upravo nisam od onih koji idu na kartu izigravanja,, jade,, a ujedno unaprijed znam da oni koji ne znaju šta znači nemati, da je život svakodnevna borba, njima nije ni vrijedno spominjati. Mada i oni do nisu me pitali je li ti teško jer ja sam uvijek bila ta koja je riječima, bodrila druge, djelima, pružanjem topline, pažnje, tišinom, razumjela druge jer sam znala šta znači boli, gdje boli, kako se liječi, pa i prije nego se izgovori. Nekada ćutala, jer i ćutanjem onom do se pomaže, zna da si tu. Kucajući od vrata do vrata rasla sam, uprkos razočarenjima i izrasla. Stala sam uz sebe. Vrata su zaključana. Kažem sebi opet ti si iskrena, istinita, autentična, možda upravo zbog toga mnogima bodeš oči. Tvoja tišina je prostor u kojem se vraćaš sebi. Ne cijela, ali vrijedna, jer dajem sve od sebe iako se često pitam odakle više, ali valjda sjetim se da sam svjetlost svoje istine. Možda je to i moj izbor, možda je i do mene, navikla biti autentična, život me trošio, umjesto ja njega. Prisutna za sebe i one do mene. Pronašla se davno, izgubila davno, pronalazim se, sada, gubim se, tražim polako, ali ostajem dosljedna sebi. Ja sam Ja. Nisam egoista, samo ne želim se mijenjati kako bih drugima udovoljavala i bila luka spasa, a sebe da guram u propast. Za rad sebe i onih do sebe.