Kažu mogla si drugačije, pametnije, mudrije. Mogla vjerovatno. Bilo bi mi lakše, sigurno i ljepše, ali eto nisam. Bez podsjetnika, mogla sam, ali nisam. Išla uvijek težim putem, ali ne žalim se. Ne guram se, ne laktam, naprosto ne umijem, priznajem. Ne volim gomilu, ne snalazim se u gomili, ne pripadam gomili, možda je tu odgovor. Nekima čudna, nekima luda, nekima djetinjasta, možda i jesam, ko zna. Putokaz pokazuje pravo, ja idem lijevo. Ljevoruka jesam, ali znak lijevo biram jer idem srcem.,zato možda mi ljepše lijevo nego pravo. Utabane staze, ja opet biram vrleti, duša bira, tumaram, ali idem. Nikada nisam voljela ograničenja, okove, ali priznajem imala ih dosta, imam i danas, zato sebi često uputim lijepu riječ makar, priuštim sebi da ohrabrim se, dobro si ipak uradila, nisi odustala uprkos padovima, ustala si, nastavila. Priznajem bilo je da kažem nema smisla. Suzama zakopavala lijepe važne planove misleći da nema smisla ništa, ali ima kažem opet sebi. U tišini vodim borbe koje niko ne vidi, ne čuje, teška je ta borba u tišini, sam sa sobom, ali ima smisla krenuti dalje, nekada ispočetka jer ništa nije izgubljeno, ono što nije imalo smisla, opet ima smisla, jer i kad je čini da je sve potopljeno pojavi se čamac, njegovo ime je nada. Nada zadnja umire inače, a pobijediti sebe najvažnija bitka. Nije sve crno, eto i nebo bude crno pa se pojavi zračak sunca. Takav je i život. Mogu znam napraviti više, vjerujem da mogu. Možda oni s početka koji su govorili mogla si drugačije, misle isto da ne mogu sada napraviti više, mogu znam bez podsjetnika istih. Dajem sebe gdje treba da me ima. Idem putem pa i vrletnim ali mojim putem, lijevo, ali iako se nekada i,, zakucam,, u znak, u uličnu rasvetu, moj je put. Glavu držim visoko pa eto kažu nije čudo što se,, zakucam,, nek budu u pravu isto, moj put… Ja sam to, za neke luda, čudna, pa i jesam, al ne marim…. Ima smisla!