Nema toga koji nije griješio, ne griješi, ili neće griješiti. Naprosto nekada griješimo u vrijeme kad preživljavamo, proživljavamo… Ali nemojmo se ni kajati ni zbog grešaka učinjenih, preispitujući sebe opet se sagleda da se iz grešaka najbolje i nauči. Udaljimo se od ljudi, osamimo se, ne što smo slabi, već što smo jaki. Tada i vidimo ko nas gleda očima, ko srcem. Ovi drugi će nas se i sjetiti, razumjeti, pa i našu distancu. Emotivni nisu slabi, već snažni i ne treba im osnaživanje, jer oni upravo znaju važnost i bore se za ono što im važno, nekada uprkos jačini suza krene, ali i ta suza treba da ide visoko za rad onih koji misle da je zbog njih, ali ne oni su u padu odavno, isplači se u samoći, nabaci osmjeh i medju ljude, njih iskreno više boli tvoj osmjeh. Oni koji te srcem vide razumjeće, a oni koji gledaju očima, nek se uvjere da su naše oči ogledalo duše, a njihove razmatranja. Neka gledaju jedni, drugi osjećaju, prostora ima za sve. Osmjeh na lice i medju ljude!