Porodica je sigurna luka. Udješ u nju sa puno uvjerenja, fantazija, da ćeš graditi bajku, fantaziju, da ćeš svojim postojanjem izgraditi nešto veće, donijećeš nešto što je smisao postojanja, potomstvo, čemu svi težimo, kao plod tog istog postojanja. Ali ako se stvari izmaknu kontroli, ako nema poštovanja, ljubavi, razumijevanja odlaziš, jer niko ne odlazi od dobra. Odlaziš umoran, iscrpljen, nezadovoljan, razočaran, povrijedjen. Toksični odnos ne donosi lijek. Trauma, ali ako si svjestan doživljenog, proživljenog, preživljenog svjestan si zašto si odabrao upravo odlazak. Previše si sebe dao gdje i nisi trebao. Uložio energiju, emocije, vrijeme, ali opet na vrijeme shvatio da su napori bili uzaludni. Ne žalimo ni za čim, ni za tim emocijama koje su nas iscrpile, niti energiju koju smo ulagali i kad nismo imali snage, nit vremena potrošenog, sve je to jedna priča, priča koja nas je naučila. Ne žalimo ni za čim. Ne žalimo sebe, ne krivimo sebe, jer mnogi možda krive sebe ili misle možda sam mogao više, možda sam trebao, a šta si ti trebao, trebao si i trebaš sebe. Nisi morao, nisi mogao, nisi trebao. Ne vraćaj se nikad na ono što je bilo. Ne ide se iz dobra ni zbog dobra, ali se ide zarad dobra. Možda smo hiljadu šansi dali prije odlaska iako smo bili ispražnjeni, emotivno nedostupni, dali smo najviše, dali smo sebe. Zato sada zarad sebe, spašavaš sebe, jer zaslužuješ sreću koja te uzdiže, a ne ono što te vuče na dno!