Zdravo svima. Moje ime je Lenka. Samohrana sam majka iz Kolašina. Nezaposlena, više od dvije godine aktivno tražim posao stabilan kako bih obezbijedila sigurnu egzistenciju za svoje dijete i sebe, uz to smo i podstanari. Obraćala sam se relevantnim činiocima društvene zajednice, nalazim se na evidenciji nezaposlenih, aktivno tražeći posao, za sada mrtvo slovo na papiru, ne odustajem, ne posustajem, iako imam 53 godine, ne baš ni zdravstvenog stanja zavidnog, život iza mene ostavio traga, stres se gomilao godinama, ali sada je i kulminirao. Nakon života u bračnoj zajednici u drugoj državi, razvoda i borbe oko starateljstva koje nije nimalo bilo lako, vratila sam se u svoje rodno mjesto. Niko u ovoj poziciji nije od ćefa, svi imamo svoje priče naizgled iste ili slične, jedno nas veže da zajedno smo jači. Ova naša kategorija zaslužuje više pažnje, da budemo prepoznatljivi kao ranjiva kategorija, prvenstveno jer sam roditelj je hrabar, a ujedno i dostojanstven, a nadasve za rad naše djece, jer mahom djeca samohranih roditelja su prepoznata kao lijepo vaspitana, kulturna i dobra u svakom pogledu riječi. Sama sam pored svih nedaća bila suočena sa najvećom boli koju sam mogla doživjeti upravo u mojoj sredini, da pored svega moje dijete bude žrtva vršnjačkog nasilja i to u samoj školi, duži period od strane više lica iz odjeljenske zajednice. Preživjela sam iznenadnu smrt brata, a ovo mi je bilo ravno toj vijesti, posljedice traju, iako je bilo svih vidova nasilja, ipak psihičke najviše trag ostave, mene iskreno čini mi se ta slika i priča nikada neće izaći iz mene, zašto moje dijete baš, zašto ja meta, ali valjda tako život uredi sam… Kažu bilo, prošlo… Da sve bude i sve prodje, trag ostaje. Ali nismo svi jednaki, bez obzira na sve, ljudski je praštati, može se i oprostiti sve za rad mira, ali se ne zaboravlja. Ovo udruženje je prava prilika za nas, jer kroz zajedništvo nismo sami, iskreno sam zahvalna na postojanju, inicijativa sama i ideja, pa realizacija, borba slijedi, ali hrabre i sreća prati. Uraditi dobro možda nije naša sreća, ali leži naša veličina. Pamtimo se po djelima koja ostavljamo. O nama mogu pričati mnogi a samo mi govorimo o sebi. Zato hrabro u nove pobjede! Moj hobi je pisanje. Mada to mi dodje kao psihoterapija, osjećam se ispunjenije, papir kažu trpi sve, u ovoj situaciji ne pišem bez povoda, ne pišem reda radi, pišem priče,… Okvirno sam predstavila sebe, a objavljivaću priče, koje želim podijeliti sa vama, možda moje riječi pisane srcem nekog nasmiju, nekog ohrabre, ali cilj mi je jedan da se podstaknemo da budemo ono što jesmo i kažemo da postojimo, da možemo, želimo, hoćemo, hrabro naprijed, jer ono iza iza je sa razlogom. Srećno! Javljam se sa pričom u nastavku, do tada svako dobro i pozdrav